KAKO SE NOSITI S ČINJENICOM DA LJUDI VIŠE UMIRU
Objavljeno, 18.12.2020.
KAKO SE NOSITI S ČINJENICOM POVEĆANOG BROJA UMRLIH
Rad u zdravstvu je emocionalno zahtjevan, ali COVID-19 pandemija daje dodatni teret iskustvu ljudi koji izravno rade s ovom vrstom bolesnika. Ne samo što je povećano njihovo radno opterećenje, što su osobno izloženi povećanom riziku od zaraze, što moraju donositi teške odluke o liječenju svojih pacijenata, oni su izloženi i traumi svjedočenja povećanom broju smrtnih ishoda.
Oni koji rade u zdravstvu za vrijeme kriza najvjerojatnije će biti izloženi dvjema vrstama traumatskih iskustava. Jedno je ono kojem je izložena sveukupna zajednica, ali za medicinare ima dvije razine. Prva razina je iskustvo pandemije koje ima i ostatak društva – zabrinutost zbog šteta za gospodarstvo, strah od toga da ćete se razboljeti vi ili netko vaš, opća neizvjesnost. No, na poslu se od vas očekuje da se odmaknete od svojih strahova i da se posvetite pomaganju pacijentima, što još može pojačati vaš doživljaj traume. Druga razina je posredna ili sekundarna trauma, koja se događa kad svjedočimo bolu, strahu i užasu s kojim se suočavaju druge traumatizirane osobe. Ovo možemo doživjeti dok gledamo koliku bol i patnju bolest donosi i koliko pacijenti trpe, ili dok gledamo kako ljudi umiru potpuno sami, bez blizine svojih najdražih.
Ako ste i osobno u posljednjih nekoliko mjeseci izgubili neku blisku osobu, to još dodatno komplicira i pojačava vašu bol. Naročito je teško nastaviti dalje kad vam je uskraćena prilika da se okupite s vašim najbližima i da zajedno oplakujete svoj gubitak. Ali i dalje postoje načini kako možete odati počast osobi koju ste izgubili. Bilo da se organizira virtualno okupljanje ili da se u manjem broju nađete s onima koji su poznavali pokojnika. Uzmite vremena i ponovno pregledajte stare fotografije ili napišite „pismo“ pokojniku. Možda se možete uključiti i u neki oblik virtualne psihološke pomoći – bilo da se radi o grupama za samopomoć ili ćete dogovoriti online susret s nekim od stručnjaka za mentalno zdravlje. Situacije u kojima dijelimo svoja iskustva i osjećaje s drugima vrlo su moćne. S onima koji su prošli slično iskustvo poput nas uspostavlja se posebna i drugačija vrsta odnosa, kakvog nije moguće ostvariti s drugim osobama.
Mada možda niste osobno izgubili nikog bliskog, snažne emocije inducira i sama činjenica da ljudi oko vas umiru više nego što je to inače. Značajan dio ovog procesa tugovanja je i osjećaj krivnje. Možete osjećati da ste možda mogli ili trebali učiniti više, da niste napravili dovoljno kako biste nekoga spasili, u nekim slučajevima možda nije bilo dovoljno opreme pa ste bili prisiljeni „dozvoliti“ nečiju smrt kako biste zauzvrat spasili život nekog drugog. Ili jednostavno možete osjećati „krivnju preživjelog“ – fenomen koji se javlja kod osoba koje su preživjele neki po život opasni događaj, dok drugi nisu. Ovo je naročito snažno ako je umro netko od vaših kolega ili netko s kim ste često bili u kontaktu. Često čak samo vijest da je netko umro, može pokrenuti reakciju tugovanja – stvari poput statističkih podataka koji se daju na vijestima, SMS od prijatelja u kojem vas obavještava da je umro netko koga poznajete… Svatko od nas se suočava s teškim stresom i tugovanjem na svoj način – netko potpuno otupi, netko postane razdražljiv, nekoga preplavi tuga. Možda ćete u istom danu osjećati i sve ovo. Nema ispravnog načina kako reagirati na događaje s kojima se trenutno suočavate. Mada se model faza tugovanja može primijeniti i na događanja povezana s COVID-19 bolešću, teško je prolaziti kroz taj proces dok se gubici i dalje događaju i dok se svemu još ne vidi kraja.
Pa, kako se s time nositi? Ako već neko vrijeme radite u zdravstvenom sustavu, vrlo je vjerojatno da ste se već suočavali sa situacijama u kojima je ishod bio smrt pacijenta. Prisjetite se što vam se tada pokazalo kao korisno. Što ste činili da si olakšate nakon što ste izgubili pacijenta? Ne zaboravite si dati dozvolu na sve svoje osjećaje – u redu je osjećati. Empatija je značajan faktor i snažna sastavnica koja vas upravo i čini izvrsnim zdravstvenim radnikom, ali ona i gubitak čini tim težim. Vaš je posao da skrbite o drugim ljudima, a tuga koju osjećate je znak da ste svoj posao dobro obavili. Ukoliko je moguće, uzmite slobodan dan ili se s nekim od kolega zamijenite za smjenu, naročito ako je psihičko opterećenje toliko da osjećate kako niste u stanju pomoći drugima onoliko koliko treba. Nije sramota ako trebate vremena da se ponovno osjećate sabrano. Ako ste izgubili pacijenta s kojim ste bili naročito bliski, nađite način kako da mu odate počast – sudjelujte u virtualnoj komemoraciji ako je organizirana, ili nađite prijatelja s kojim ćete moći podijeliti svoja sjećanja, priče i anegdote s pokojnikom. Ne oklijevajte osloniti se na druge i iskoristiti ono što vam pruža vaša mreža podrške, uključujući i vaše kolege. Razgovor pomaže, naročito ako je osoba s kojom razgovarate prošla slične situacije i razumije vaše osjećaje. Može vam se učiniti da je lakše i brže potisnuti svoje osjećaje u stranu, ali što ih prije počnete prorađivati, to ćete se dugoročno bolje osjećati.
Različiti ljudi imaju različite vještine suočavanja i svakome od njih će „njihov koktel“ biti koristan, ali ono što stoji u osnovi svih njih je prihvaćanje realiteta vašeg zanimanja: ne možete spasiti svakoga; morate raditi s ograničenim resursima i samo onime što vam je dostupno; na ono što činite, koliko god davali sve od sebe, utječu i stvari koje vi ne možete kontrolirati. Prihvaćanje ove teške istine neće vam olakšati posao, ali će emocionalni teret koji nosite biti malo podnošljiviji. Ukoliko vam se čini da to sve skupa postaje preteško, nije zgorega porazgovarati i s nekim od stručnjaka za mentalno zdravlje te provjeriti niste li možda zakoračili u početnu fazu depresije ili PTSP-a.
Prilagođeno prema: mhanational.org & brigojedac.hr
Povratak na novosti