SVJETSKI DAN PREVENCIJE SAMOUBOJSTAVA

Objavljeno, 9.9.2020.

Suicid ili samoubojstvo je svjesno i namjerno oduzimanje vlastitog života i jedan je od vodećih javnozdravstvenih problema današnjice.

U svijetu svakih 40 sekundi umre jedna osoba zbog samoubojstva, to jest preko 800 000 godišnje, a na svaki dovršeni slučaj dolazi još 25 pokušaja (podaci Svjetske zdravstvene organizacije). U RH je registrirano da su si u proteklih pet godina (2015. – 2019.) život oduzele 3232 osobe (prosječno 646,2 godišnje), od toga 69 u LSŽ (13,8). Svaki taj ugašeni život je nečiji partner, dijete, roditelj, prijatelj ili kolega. Procjenjuje se da svako samoubojstvo pogađa prosječno 135 osoba, bilo da duboko žaluju za pokojnikom ili su pogođeni na neki drugi način. To znači da suicidalno ponašanje pogodi ukupno 108 milijuna ljudi godišnje!

Muškarci 3 puta češće počine samoubojstvo od žena, dok žene 3 do 4 puta češće pokušaju samoubojstvo. Međutim pokušaji samoubojstva kod muškaraca češće završavaju sa smrtnim ishodom jer muškarci koriste smrtonosnije metode samoozljeđivanja (npr. vatreno oružje, vješanje) dok se žene najčešće pokušaju predozirati tabletama.

Samoubojstvo se javlja u bilo kojoj dobi tijekom života. Veći rizik od samoubojstva prisutan je u starijim dobnim skupinama, dok su pokušaji češći u mlađoj dobi. Samoubojstvo je jako teška tema većini laika, ali i stručnjaka, osobito kada se radi o djeci i mladima. Većini ljudi gotovo je nemoguće prihvatiti i razumjeti da bi si neka mlada osoba oduzela život. Međutim, to je drugi vodeći uzrok smrti među ljudima od 15 do 29 godina na svjetskoj razini. Neki podaci otkrivaju da među mladima koji u dobi od 10 do 24 godine izgube život gotovo petina počini samoubojstvo. Koliko su preventivne aktivnosti i promicanje mentalnog zdravlja važni pokazuju i podaci ESPAD-ova (European School Survey Project on Alcohol and Other Drugs) istraživanja iz 2011., provedenog na nacionalno reprezentativnom uzorku učenika koji u godini istraživanja navršavaju 16 godina (n=3002). U istraživanju je 8,4% učenika izjavilo da je u svom životu barem jednom pokušalo samoubojstvo (od toga 2,1% njih je trebalo medicinsku pomoć). Nadalje, 29,5% učenika je razmišljalo o tome da sami sebe ozlijede ili si naude na drugi način.

Od 2000. godine u Hrvatskoj se bilježi pad stope izvršenih samoubojstava, od 2016 godine ta brojka počinje se smanjivati ispod 700 slučajeva samoubojstava godišnje, da bi prošle godine pala ispod 570. Zanimljivo je da priobalni krajevi imaju nižu stopu izvršenih samoubojstava nego kontinentalni.

Iza ovih podataka su pojedinačne priče onih koji su zbog različitih razloga doveli u pitanje vrijednost vlastitih života. Samoubojstvo je prisutna pojava u našem društvu kojoj svakako treba posvetiti pozornost.

Zbog stigme povezane sa samoubojstvom, manjkavosti procesa prijave smrti, te vjerskih ili zakonskih sankcija zbog samoubojstva u nekim zemljama stvarni broj počinjenih samoubojstava je zasigurno i veći. Samoubojstva čine više od polovine nasilnih smrti u svijetu – više nego sve smrti zbog ratova i ubojstava.

Postoje brojne stvari koje možemo učiniti da bismo prepoznali znakove i utjecali na živote naših bližnjih koji možda imaju suicidalne misli.

Upravo zbog toga 10. rujna obilježava se Svjetski dan prevencije samoubojstva. Ono je započelo 2003. godine na inicijativu Međunarodnog udruženja za prevenciju samoubojstava (International Association for Suicide Prevention – IASP) i u suradnji sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom (World Health Organisation – WHO). Glavni cilj je podizanje svijesti o važnosti preventivnih akcija i razumijevanju osoba koje su pokušale počiniti samoubojstvo. Kroz različite aktivnosti nastoji se širiti znanja o problemu samoubojstava, podržavati istraživanja, prosljeđivati informacije, smanjivati stigme te poticati na spoznaju da se samoubojstvo može spriječiti.

Ove godine odabrana je tema pod nazivom “Zajedničkim radom spriječimo samoubojstva“ (Working Together to Prevent Suicide), kako bi se istaknula suradnja kao temeljni i neizostavni element učinkovite prevencije suicida na globalnoj razini. Svatko od nas ima svoju ulogu pa povezivanjem i suradnjom možemo efikasnije odgovoriti na izazov suicida u današnjem društvu.

Samoubojstvo je ishod međudjelovanja niza rizičnih faktora, ponekad udruženih s iskustvom traume i gubitka. Ljudi koji se odluče oduzeti vlastiti život su, kao što smo vidjeli, heterogena skupina i za svakog od njih samom činu suicida prethodio je niz složenih okolnosti. Takva raznolikost predstavlja naročiti izazov za stručnjake koji se bave prevencijom suicida. No, oni se mogu efikasnije prevladati ako se problemu pristupi iz različitih kuteva i s više razina i ako se ti napori udruže u jednu sinergiju.

Važno je upamtiti da je moguće spriječiti samoubojstvo i svatko od nas može u tome biti ključna karika – bilo u ulozi člana zajednice, djeteta, roditelja, prijatelja, kolege ili susjeda. Puno je toga što svatko od nas svakodnevno može učiniti. Od toga da možemo dati svoj doprinos podizanju svijesti o problemu, educirati sebe i druge o uzrocima i znacima upozorenja, preko iskazivanja suosjećanja i brige za one koji prolaze kroz neko teško životno razdolje ili krizu, kritičkog propitivanja stigmatiziranja koje često ide uz suicidalno ponašanje i probleme mentalnog zdravlja pa sve do dijeljenja svojih vlastitih iskustava vezanih uz samoubojstvo.

Prevencija samoubojstva zahtijeva predanost i trud. Pozitivni rezultati toga su bezgranični i održivi i mogu imati veliki učinak. Oni ne moraju utjecati samo na one koji se nađu u nevolji, nego i njihove voljene, njihove kolege pa i zajednicu u cjelini.

SAMOUBOJSTVO SE MOŽE SPRIJEČITI.

AKO GRAĐANI, VLASTI, INSTITUCIJE, ŠKOLE, POSLODAVCI, KOLEGE I CJELOKUPNA ZAJEDNICA UDRUŽE SVOJE SNAGE, MOGU SPASITI ŽIVOT!

Umrežavanje i zajedničko djelovanje je ključno. Ono traži napore mnogi dionika: obitelji, prijatelja, suradnika, odgajatelja, nastavnika, svećenstva, zdravstvenih radnika, političara… Prevencija samoubojstva zahtijeva strateški pristup koji uključuje više razina – djelovanje na razini pojedinca, sustava i zajednice. Sukladno nalazima istraživanja, preventivno djelovanje bit će učinkovitije kad se uključe i koordiniraju višestruke intervencije kroz multidisciplinarni pristup.

Dakle, svatko može doprinijeti sprječavanju samoubojstava i bez obzira na okolnosti, zajednice imaju važnu ulogu u pružanju podrške onima koji su ranjivi. Istraživanja su pokazala kako socijalna izolacija povećava rizik samoubojstva, dok, naprotiv, jake veze među ljudima djeluju kao čimbenici zaštite. Pokazati da nam je stalo, slušati bez osuđivanja, jednostavno biti tu za nekoga može biti ključan čimbenik kod pojedinaca koji su ranjivi i zapravo predstavljati čin spašavanja života. No ne treba zaboraviti na neophodnost stručne pomoći i/ili liječenja.

ZJZ LSŽ stoga priprema da budu dostupni za najširu javnost informativne i psihoedukativne materijale sa smjernicama za prepoznavanje upozoravajućih znakova te daje prijedloge načina kako postupiti s ciljem pružanja pomoći i podrške osobi koja razmišlja o prekidanju vlastitog života. Materijali će biti 10. rujna 2020. godine dostupni na našoj službenoj mrežnoj stranici (www.zzjzlsz.hr), Instagram profilu (@psiholog.zavod), i na blogu (https://blog.dnevnik.hr/psihologijalsz ). Međunarodna udruženje za prevenciju samoubojstava/International Association for Suicide Prevention – IASP/ poziva sve da 10. rujna na Svjetski dan prevencije samoubojstva zapale svijeću u blizini prozora u 20 sati te time daju podršku prevenciji samoubojstva (više na stranici https://www.iasp.info).

PREPOZNAVANJE ZNAKOVA UPOZORENJA I NAČINI PRUŽANJA POMOĆI I PODRŠKE OSOBI KOJA RAZMIŠLJA O SAMOUBOJSTVU

– smjernice –

Istraživanja pokazuju da mlade suicidalne osobe imaju neke karakteristike i životne okolnosti češće nego opća populacija. Njihovo djetinjstvo često je obilježeno konfliktima, nasiljem, nedostatkom toplih međuljudskih odnosa, ljubavi i podrške. Tijekom adolescencije, često proživljavaju stresne situacije u kojima se osjećaju nesigurno i bezvrijedno. Neki problemi koji su povod suicidu mlade osobe, njenoj okolini mogu izgledati malima i nedovoljno teškima za takav čin. Može se raditi o jedinicama u školi, nesretnoj ljubavi, nekome „sramotnom“ događaju, nasilju među vršnjacima i slično. Mladi su često impulzivni i teško razmišljaju o dugoročnoj perspektivi svojih postupaka. Samoubojstvo im se u datom trenutku može činiti jedinim izlazom iz nekog problema.

Riziku od samoubojstva doprinosi kombinacija individualnih, socijalnih, relacijskih i drugih čimbenika. Rizični faktori su osobine koje su povezane sa samoubojstvom, ali one ne moraju biti izravan uzrok ili povod suicide. Tu spadaju, na primjer: prethodni pokušaji samoubojstva, trenutne samoubilačke misli, osjećaj beznađa, sklonost impulzivnom ili agresivnom reagiranju, specifična kulturalna ili religijska vjerovanja (npr. vjerovanje da je suicid plemenit ili otmjeno način rješavanja neke osobne dileme), počinjeno samoubojstvo unutar obitelji, nedavno proživljene stresne situacije, naročito ako dugo traju (npr. gubitak bliske rodbine, prijatelja, razvod braka roditelja, prekid veze s partnerom, zlostavljanje na radnom mjestu, gubitak posla, gubitak doma), gubitak ili oštećenje zdravlja koji može biti stvaran ili imaginaran, društvena izolacija (osoba ima osjećaj da je odsječena od drugih ljudi te nema društvenu alternativu ili vještinu da bi izabrala bilo što osim samoubojstva), ovisnost o drogama, alkoholu ili kockanju (droge smanjuju kontrolu nad vlastitim ponašanjem ili prevladava impulzivno ponašanje), izloženost nasilju u domu ili društvenom okolišu, povijest mentalnih poremećaja (naročito kliničke depresije), nedostupne usluge zaštite mentalnog zdravlja, laka dostupnost sredstava za počinjenje samoubojstva, nespremnost osobe da traži pomoć zbog straha da je okolina ne stigmatizira kao mentalnog bolesnika, ovisnika ili samoubojicu …

Samoubojstvo je rijetko stvar trenutka, nešto što se napravilo minutu nakon odluke. Danima prije izvršenja obično se mogu uočiti neki upozoravajući znaci. Svi oni mogu biti znaci da netko razmišlja o samoubojstvu. Naravno, u većini slučajeva se to ne dogodi. Ipak, onako općenito vrijedi da što više takvih znakova netko pokazuje, veći je rizik da će to i učiniti.

Kada u mlade osobe uočimo naglu promjenu ponašanja, potrebno je posvetiti joj pažnju. Mladi nam nekad kroz svoje ponašanje govore više nego kroz riječi. U mladih suicidalnih osoba često je vidljivo povlačenje u sebe i izolacija od drugih ljudi. Moguće je primijetiti i da je osoba izgubila interes za aktivnosti koje inače voli, da gubi zanimanje za školu i učenje, da provlači temu smrti u školskim zadaćama, sastavcima te razgovorima s drugima, da dolazi do smanjenja koncentracije, problema sa spavanjem, zanemarivanja održavanja vlastite higijene, nezainteresiranosti za vlastiti izgled, nemogućnosti primanja pohvala, svojevrsnih „opraštanja“ od bliskih osoba, gubitka smisla za humor, izlaganja rizičnim ponašanjima i slično. Suicidalne osobe znaju govoriti o sebi da su loše, da smetaju svojoj okolini, da će se uskoro sve riješiti i da više neće biti nikome na teret.

Ako je netko depresivan i razmišlja o samoubojstvu, naš je prvi poriv da mu pokušamo pomoći. Nudimo savjete, pričamo o svojim teškim iskustvima i rješenjima. Bolje je šutjeti i slušati. Suicidalni ljudi ne žele ni odgovore niti rješenja. Žele sigurnost da izraze svoje strahove, svoju anksioznost, da budu ono što jesu. Naravno, slušati, doista slušati nije uopće lako. Moramo znati zauzdati svoju potrebu da nešto kažemo: da komentiramo, da dodamo neku svoju priču, da udijelimo kakav savjet. Trebamo slušati, ne samo riječi koje osoba izgovara, već i osjećaje koji iza tih riječi stoje. Trebamo razumjeti izgovoreno iz njegove perspektive, ne iz svoje.

ŠTO UČINITI U SITUACIJI KADA POZNAJEMO NEKOGA TKO PLANIRA SAMOUBOJSTVO?

SHVATITE OSOBU OZBILJNO

Ako primjetite opisane znakove ili vam netko povjeri da ima suicidalne misli, shvatite ga ozbiljno. Nikako ga nemojte optužiti da samo privlači pažnju ili da njegovi problemi nisu dovoljno ozbiljni da bi se ubio.

SLUŠAJTE

Bitno je slušati o tome kako se osoba osjeća, čime su joj zaokupljene misli i s kojim se problemima nosi. Ukoliko joj je nelagodno pričati o tome, ohrabrite ju da razgovara s vama ili s nekom osobom od povjerenja.

BUDITE ISKRENI

Česta je reakcija osobe koja čuje da netko razmišlja o samoubojstvu strah. Prirodno je da vas to što osoba govori plaši i da ste zabrinuti za nju. U takvoj je situaciji poželjno podijeliti svoje osjećaje s njom jer joj na taj način dajemo do znanja da nam je stalo i da smo zabrinuti za nju.

POTRAŽITE POMOĆ

Kada sumnjate da je osoba suicidalna, nužno je potražiti pomoć stručnjaka. Osoba koja vam se povjerila o svojoj suicidalnosti ili na kojoj ste primijetili zabrinjavajuće znakove može pokazivati otpor prema obraćanju stručnjaku mentalnog zdravlja, no apsolutno je nužno da joj se pomogne.

GLEDAJTE OSOBU KAO OSOBU, A NE KAO NEKOG TKO SE POKUŠAO UBITI

Činjenica je da se sa svakim pokušajem suicida povećava vjerojatnost da ga osoba ponovno počini. Najopasnije je razdoblje od tri mjeseca u kojem se osobi poboljšalo stanje jer upravo tada ima najviše energije da nešto učini. Iako je bitno to imati na umu, još je bitnije ne smatrati suicidolnost glavnim obilježjem neke osobe.

BRINITE ZA SEBE

Teško je nositi se sa spoznajom da si netko želi oduzeti život ili da razmišlja o tome. Možemo se osjećati odgovornima za ono što ta osoba čini, osobito ako se radi o vlastitoj djeci i bližnjima. No važno je znati da nitko ne može snositi odgovornost za takav događaj. Na nama je da se potrudimo pružiti osobi ono što je u našoj moći – biti tu za nju, slušati ju, biti joj podrška, pružiti joj prihvaćanje i razumijevanje, osigurati joj stručnu pomoć. Uvijek postoji dio odgovornosti koji pripada samo toj osobi. Razgovarajte s nekim o svojim osjećajima i brigama.

PORUKE OSOBAMA KOJE IMAJU SUICIDALNE MISLI I OSJEĆAJE:

• Potražite stručnu pomoć što prije.

• Razgovarajte s nekim svaki dan, ako je moguće licem u lice. Društvo je ponekad zaista ljekovito.

• Napravite sigurnosni plan u slučaju želje za suicidom. Taj plan može sadržavati kontakte važnih osoba kojima se možete obratiti za pomoć, kao što su neki od članova obitelji, liječnik, telefonske linije za pomoć i slično.

• Napravite pisani raspored svojih aktivnosti za svaki dan. Pridržavanje rasporeda aktivnosti i održavanja dnevnih rutina može dati osjećaj kontrole nad vlastitim životom.

• Izađite van na sunce ili u prirodu. Priroda djeluje opuštajuće te doprinosi i tjelesnom i psihičkom zdravlju.

• Vježbajte. Vježbanjem se izlučuju endorfini, hormoni odgovorni za dobro raspoloženje, smanjuje se stres i poboljšava se emocionalno stanje osobe.

• Pronađite vrijeme za aktivnosti koje vas vesele. Tako ćete zaokupiti svoje misli stvarima koje volite.

• Zapamtite svoje osobne ciljeve. Zapišite ih i težite tome da ih ostvarite. To mogu biti ciljevi poput putovanja na neko specifično mjesto, pronalaženje nove slobodne aktivnosti, kupovina nove knjige, odlazak na neku predstavu ili koncert i slično.

IZBJEGAVAJTE!

• Prekidanje stručne podrške. Suicidalne osobe ponekad prekinu tretman kod stručnjaka mentalnog zdravlja jer nemaju volju za odlaskom na termine, misle da im je bolje ili ne vide smisao posjećivanja psihijatra/psihologa. I to je tema o kojoj možete razgovarati sa stručnjakom, samo je važno ne odustati pri prvoj prepreci.

• Biti sam. Samoća može još više poticati suicidalne misli. Zbog toga je bitno u što većoj mjeri biti okružen bliskim ljudima.

• Uporabu alkohola ili droge. Oni mogu pogoršati depresivno stanje, povećati impulzivnost te umanjiti sposobnost rješavanja problema.

• Raditi stvari od kojih se osjećate loše. Mnoge stvari mogu pojačati neugodne osjećaje, kao što su slušanje tužnih pjesama, gledanje filmova s tragičnim završecima, čitanje starih poruka i slično.

• Razmišljati o samoubojstvu i ostalim negativnim stvarima. Bitno je pokušati ne biti previše preokupiran negativnim mislima i pronaći nešto što ih može preusmjeriti.

PREVENCIJA SUICIDA NA OSOBNOM PLANU – OSVIJESTITE VLASTITO STANJE

S ciljem što bržeg oporavka od suicidalnih misli i osjećaja, važno je osvjestiti si vlastito stanje. U tome mogu pomoći neka od sljedećih ponašanja.

1. Identificirati situacije i događaje koje izazivaju osjećaj beznađa ili razmišljanje o suicidu.

2. Brinuti o sebi, redovito jesti, dovoljno spavati i baviti se tjelovježbom.

3. Okružiti se ljudima koji na nas imaju pozitivan utjecaj i kraj kojih se dobro osjećamo.

4. Naći nove aktivnosti koje daju osjećaj smisla jer radeći stvari koje nas ispunjuju, osjećamo se bolje u vezi samih sebe i manje je vjerojatno da će nam se vratiti loše raspoloženje.

5. Naučiti kako se nositi sa stresom na primjereni način. Za neke je to svakodnevna tjelovježba, dok za druge to može biti meditacija ili primjenjivanje tehnika opuštanja i vježbi disanja ili nešto drugo.

Važno je upamtiti: Samoubojstvo je trajno „rješenje“ za problem koji je samo privremen. Potrebno je dati si dovoljno vremena kako bi došlo do promjena i kako bi se bol smanjila i problem riješio.

MOGU LI SE SAMOUBOJSTVA SPRIJEČITI?

Povezivanje s osobama koje su pogođene samoubojstvom bliske osobe ili osobama koje imaju iskustvo suicidalnog ponašanja ključno je u prevenciji samoubojstava. Svaki od tih pojedinaca je dio zajednice. Kao prijatelj, budite uz osobu koje se otuđila od okoline i usmjerite je na podršku koja joj je potrebna. Ljudi koji su proživjeli pokušaj samoubojstva imaju puno toga što bi nas mogli naučiti o tome kako su riječi i djela drugih važni. Često su razgovarali o tome kako su došli do točke u kojoj nisu mogli vidjeti alternative osim da preuzmu vlastiti život, te o vremenima, satima i minutama koji vode do toga. Nerijetko opisuju da nisu željeli umrijeti, već su umjesto toga htjeli da netko intervenira i zaustavi ih. Mnogi kažu da su aktivno tražili nekoga tko bi osjetio njihov očaj i pitao jesu li u redu. Ponekad kažu da su se sami sa sobom dogovorili da bi, kad bi ih netko pitao jesu li u redu, sve rekli i dozvolili da interveniraju. Nažalost, često se dogodi da nitko nije pitao. Pojedinci koji dijele svoju priču na svoj način rade na prevenciji samoubojstava. Gotovo univerzalno kažu da bi, kad bi netko zastao na minutu, put i pravac u kojem su išli mogli biti prekinuti.

Život je dragocjen i ponekad neizvjestan. Uzimajući minutu da dopre do nekoga, potpuni stranac ili bliski član obitelji ili prijatelj može promijeniti tijek života.

MITOVI O SUICIDU

Iako je samoubojstvo rezultat složenog međudjelovanja bioloških, socijalnih, psiholoških i okolišnih rizika i zaštitnih čimbenika moguće ga je spriječiti. U tome nas nekada mogu ometati neke uobičajene zablude ili mitovi o samoubojstvu. Evo nekoliko mitova, ali i činjenica koje ih pobijaju:

MIT	ČINJENICE
LJUDI KOJI PRIČAJU O SAMOUBOJSTVU, NEĆE GA POČINITI.	Od 10 osoba koje počine suicid, 8 ih je najavilo svoju namjeru. U velikom broju je izreknu i prijateljima, kolegama ili obitelji. Neke od mogućih riječi koje osoba upućuje drugima jesu: „Bit će vam žao kad me više ne bude“ ili „Život više nema smisla, nema načina da se izvučem iz ove situacije“. Međutim bližnji ili prijatelji nisu sigurni što učiniti odnosno takva priznanja često nisu shvaćena ozbiljno. Iako neki ljudi izjave poput ovih koriste gotovo kao poštapalice, njihov značaj nipošto ne treba potcjenjivati. Osoba koja pokuša ili učini samoubojstvo prethodno jasno i direktno priča o tome, želeći tako privući pažnju i dobiti podršku jer TO JE POZIV ZA POMOĆ. To može biti i jedan pod posljednjih znakova progresije suicidalnog ponašanja. Osobe koje su najsklonije tome da počine suicid, osim pričanja o tome pokazat će i druge jasne znakove svoje nakane. Zato je u takvim slučajevima dobro shvatiti osobu ozbiljno i pružiti joj pažnju jer možemo spasiti njezin život. Tu uvijek vrijedi pravilo kako je bolje „puhati i na hladno“…!
SUICIDALNE OSOBE ŽELE UMRIJETI.	Većina suicidalnih osoba nije sigurna želi li umrijeti ili živjeti. Mnoge od njih zapravo žele živjeti, ali kad su suočeni s problemom koji im izgleda nerješiv i koji im donosi neizdrživu bol, smrt vide kao jedini izlaz. Oni žele ukloniti bol, a to je nešto posve drugačije od oduzimanja života. U takvom stanju se „kockaju sa smrću“ i prepuštaju drugima da ih spase. U rješavanju tih problema i smanjenju boli tim osobama treba pomoć stručnjaka, obitelji i bliskih osoba; potrebno ih je ozbiljno shvatiti kako bi prebrodili krizu i pronašli zadovoljavajuće rješenje.
LJUDI KOJI SU POČINILI SAMOUBOJSTVO NISU ŽELJELI POMOĆ ILI NIKOGA NIJE BILO BRIGA.	Velika većina ljudi koji su počinili samoubojstvo u nekom je trenutku tražila pomoć, no moguće je da nisu to činili na način koji bi okolina mogla prepoznati. Ne treba tražiti krivca ni u jednoj strani.
SAMOUBOJSTVO SE DOGAĐA BEZ UPOZORENJA, ONO JE OBIČNO REZULTAT IMPULZIVNOG PONAŠANJA.	Istraživanja i iskazi osoba koje su preživjele pokušaj suicida su pokazali da suicidalna osoba daje mnogo znakova upozorenja prije nego izvrši suicid. Za većinu je utvrđeno je kako su duže vrijeme razmišljali o tome i radili planove. Suicidalna osoba obično daje mnoge znakove upozorenja (česti razgovori o samoubojstvu, česte misli o krivnji i samooptuživanje, sklonost samoozljeđivanju, poklanjanje dragih stvari, pozdravljanje na neuobičajen način, povećana uporaba sredstava ovisnosti, gubitak zanimanja za uobičajene aktivnosti i dr.).
AKO JE OSOBA ODLUČILA POČINITI SAMOUBOJSTVO, NEMOGUĆE JU JE U TOME SPRIJEČITI.	Suicid se u pravilu može spriječiti, mada je moguće da to kod jednog malog dijela ipak ne možemo. Međutim, velika većina suicidalnih osoba zapravo ne želi smrt, nego želi prestanak boli i olakšanje. Zbog toga osobe mogu do zadnjeg trena odlučivati hoće li si oduzeti život ili ne. Suicidalna kriza može biti kratkotrajna. No suicid je trajno i nepovratno „rješenje“ za privremene krize. Trenutačna praktična pomoć je ostati s osobom i razgovarati, pomoći joj da isplanira svoju budućnost. Takva pomoć je trenutno neophodna, ali na duge staze je potrebna psihoterapija. Osoba daje mnoge znakove upozorenja prije nego što se ubije. Neki od tih znakova upozorenja su: prejaka reakcija na kritiku i/ili izražena samokritičnost, agresivnost usmjerena prema sebi, ljutnja i bijes, kupovina oružja, sakupljanje lijekova, pisanje oporuke i/ili poklanjanje osobnih predmeta, završavanje značajnih veza, prijateljstava. Što se ranije prepoznaju znakovi samoubojstva, veća je vjerojatnost da će se tragedija izbjeći.
NEUSPJELI POKUŠAJ SAMOUBOJSTVA NE TREBA UZIMATI ZA OZBILJNO.	Četiri od pet osoba pokušalo je samoubojstvo bar jednom prije toga. Neuspjeli pokušaj samoubojstva treba uzeti vrlo ozbiljno i takvoj osobi treba pružiti pomoć.
AKO SE NETKO JEDNOM POKUŠA UBITI, MANJA JE VJEROJATNOST DA ĆE TO POKUŠATI PONOVNO.	Čak 80% onih koji su počinili samoubojstvo već su i ranije, barem jednom, to pokušali.
KAD SE STANJE OSOBE NAKON POKUŠAJA SUICIDA POBOLJŠA, ONA VIŠE NEĆE POKUŠATI SUICID.	Nakon neuspjelog pokušaja ili ako je osoba dugo bila depresivna, a onda joj se počelo vraćati dobro raspoloženje, rizik i dalje postoji. U teškoj depresiji čovjek se obično nema volje niti ubiti. Većina suicida događa se unutar 3 mjeseca od početka poboljšanja, kad osoba skupi dovoljno snage da može ono o čemu je razmišljala sprovesti u djelo. Tada ju se nipošto ne smije ostaviti bez podrške.
RAZGOVOR O SAMOUBOJSTVU JE OPASAN JER SE OSOBI DAJE IDEJA DA TO I UČINI .	Upravo suprotno! Izbjegavanje razgovora o samoubojstvu prevenciju čini nemogućom i znači odustati od pokušaja da se ono spriječi. Razgovor pak, pokazuje suicidalnoj osobi da nam je do nje stalo, da ju netko razumije i ozbiljno doživljava, da smo otvoreni čuti sve, koliko god bilo teško. Drugim riječima, razgovarati o samoubojstvu otkriva razumijevanje ozbiljnosti situacije i osobi šalje poruku da može dobiti podršku. Razgovorom se osobi može osvijestiti što samoubojstvo zapravo znači i koje su njegove posljedice. Ovo se osobito odnosi na djecu i mlade koji teško predviđaju dugoročne posljedice i ne shvaćaju jasno pojam konačnosti. Na taj način osoba može steći uvid u to da je samoubojstvo trajni čin koji je nemoguće povući onda kad je već učinjeno.
SAMOUBOJSTVO JE BEZBOLNO.	Mnoge metode suicida vrlo su bolne. Zamišljanje suicida ne uključuje realitet bola.
POKUŠAJ SAMOUBOJSTVA JE SAMO POKUŠAJ DA SE PRIBAVI PAŽNJA I NE TREBA GA UZIMATI ZA OZBILJNO.	Velik broj onih koji su počinili samoubojstvo i ranije su to pokušavali, najmanje jednom. Dakle, svaki pokušaj samoubojstva treba tretirati krajnje ozbiljno!
KAD JE OSOBA SUICIDALNA, ONA JE SUICIDALNA ZAUVIJEK.	Ljudi koji se žele ubiti suicidalni su samo u nekom određenom vremenskom razdoblju. Tada to ili nadvladaju, ili potraže pomoć ili umru.
SUICIDALNI LJUDI SU PSIHIČKI BOLESNI.	Istraživanja su pokazala da osoba koja počini suicid nema neophodno neki metalni poremećaj, već je duboko nesretna. Te su osobe ponekad depresivne, beznadne i ne vide nikakav način izlaska iz situacije u kojoj se nalaze pa im se suicid čini kao jedino moguće rješenje problema. Ako postoji poremećaj, onda se obično radi o poremećaju raspoloženja (depresija), a ne o „ludilu“.
SKLONOST SUICIDU JE NASLJEDNA ILI POSTOJI U ODREĐENIM OBITELJIMA.	Suicid je individualni izbor pojedinca! Iako postoje obitelji u kojima je više članova okončalo život samoubojstvom, to je više rezultat naučenog ponašanja tj. oponašanja rješavanja problema, a manje je rezultat gena. Istraživanja pokazuju da adolescent ima 50% više rizika počiniti samoubojstvo ako je to učinio njegov roditelj ili neka druga njemu značajna osoba.
SUICID SE DOGAĐA PUNO ČEŠĆE MEĐU BOGATIMA, ILI OBRNUTO, MEĐU SIROMAŠNIMA.	Suicid ne bira niti jednu skupinu, vrlo je „demokratičan“ i postoji proporcionalno među svim društvenim slojevima.
SUICIDALNE OSOBE NE MOGU SI POMOĆI.	Dok izvršavaju suicid osobe imaju iskrivljenu percepciju svog života i trenutne situacije pa ne mogu jasno sagledati svoje mogućosti. Ipak, s podrškom bliskih osoba i konstruktivnim vođenjem, ljudi (naročito mladi) mogu vratiti vjeru u budućnost i kontrolu nad svojim životima.
NITKO KOGA POZNAJEM NIJE TIP KOJI BI SE UBIO.	Ne postoji tipični samoubojica. „Nikad ne bih za njega rekao da bi se mogao ubiti“ – tipična je reakcija ljudi nakon skoro svakog samoubojstva.
MLADE SUICIDALNE OSOBE UVIJEK SU LJUTE KAD NETKO INTERVERNIRA.	Uobičajeno je da se mladi brane i odupiru u početku, ali takvo ponašanje je obrana koja testira koliko je okolini zaista stalo. Za mladu osobu koja ima namjeru počiniti suicid, zapravo znači olakšanje kad shvati da je nekome stalo. Kad se pitanje postavi kasnije, nakon nekog vremena, većina mladih osoba izražava zahvalnost što su bili spašeni.
VEĆINA SUICIDA POČINI SE ZIMI.	Zima je godišnje doba kad su osobe navikle na veću izolaciju nego inače. Najveći broj suicida počini se u proljeće i rano ljeto kad se sve budi pa se, naročito od mladih, očekuje da počnu izlaziti i družiti se, a tada na vidjelo dolazi njihova izolacija.
SVAKA SMRT SE MOŽE SPRIJEČITI.	Bez obzira na naše dobre namjere, ne postoji način da se baš svaki suicid spriječi. Ako ste učinli sve što je bilo u vašoj moći, a osoba se ipak ubila, nemojte se zbog osjećati krivnju. Na kraju, svatko je odgovoran za sebe.

Prilagođeno prema:

Hercigonja-Novković, V. (2002.). Zašto ne žele živjeti? -suicidalnost kod djece i adolescenata. Zagreb: Marko M. usluge d.o.o.
Miljković, D. i dr. (2004.). Ovdje sam, slušam. Zagreb: Suteks
Zavod za javno zdravstvo dubrovačko-neretvanske županije: Zablude i činjenice o samoubojstvu (https://www.zzjzdnz.hr/hr/zdravlje/mentalno-zdravlje/484, preuzeto 1. 8. 2020.)

KOME SE OBRATITI U SLUČAJU KRIZE:

TEKST PREDSTAVLJA KOMPILACIJU SADRŽAJA IZ SLJEDEĆIH IZVORA:

Dalbello, D. i Jelić Balta, I. (2018). Prediktori suicidalnosti kod adolescenata. Psychē, 1(1), 63-67.
Državni zavod za statistiku: Prirodno kretanje u Hrvatskoj u 2019. Godini. – izvješće za 2019., kolovoz, 2020 (www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2020/07-01-01_01_2020.htm , preuzeto 1. 9. 2020.)
Hercigonja-Novković, V. (2002.). Zašto ne žele živjeti? -suicidalnost kod djece i adolescenata. Zagreb: Marko M. usluge d.o.o.
Hrvatski zavod za javno zdravstvo: Izvješće o smrtnosti prema listi odabranih uzroka smrti u 2018., HZJZ, Služba za javno zdravstvo (www.hzjz.hr/periodicne-publikacije/izvjesce-o-smrtnosti-prema-listi-odabranih-uzroka-smrti-u-2018/, preuzeto 1. 8. 2020.)
Juhnke, G. A., Granello, P. F., & Lebrón-Striker, M.A.(2007).IS PATH WARM? A suicide assessment mnemonic for counselors(ACAPCD-03).Alexandria, VA: American Counseling Association.
Miljković, D. i dr. (2004.). Ovdje sam, slušam. Zagreb: Suteks
Perlman CM, Neufeld E, Martin L, Goy M, & Hirdes JP (2011). Suicide Risk Assessment Inventory: A Resource Guide for Canadian Health care Organizations. Toronto, ON: Ontario Hospital Association and Canadian Patient Safety Institut
Substance Abuse and Mental Health Services Administration. A Guide for Taking Care of Your Family Member After Treatment in the Emergency Department. HHS Publication No. SMA18-4357ENG. Rockville, MD: Center for Mental Health Services, Substance Abuse and Mental Health Services Administration, U.S. Department of Health and Human Services. Revised 2018.
Substance Abuse and Mental Health Services Administration. A JOURNEY TOWARD HEALTH & HOPE Your Handbook for Recovery After a Suicide Attempt. (www.samhsa.gov,, preuzeto 1. 8. 2020.)
Substance Abuse and Mental Health Services Administration. QUICK GUIDE FOR CLINICIANS Based on TIP 50 ADDRESSING SUICIDAL THOUGHTS AND BEHAVIORS IN SUBSTANCE ABUSE TREATMENT. (www.samhsa.gov,, preuzeto 1. 8. 2020.)
Suicide Prevention Resource Center: Preventing Suicide- The Role of High School Teachers, (www.sprc.org/sites/default/files/resource-program/Role%20of%20High%20School%20Teachers%20Revised%20FINAL%20v2_6-14-19.pdf , preuzeto 1. 8. 2020.)
Suicidi u Ličko-senjskoj županiji i RH u 2019. godini – DZS dokumentacija 2019., obrada HZJZ 2020.
www.cdc.gov/violenceprevention/suicide/riskprotectivefactors.html (preuzeto 1. 8. 2020.)
www.iasp.info/wspd2020/wspd-brochure/ (preuzeto 1. 8. 2020.)
www.stampar.hr/hr/svjetski-dan-prevencije-samoubojstva-10-rujna-2015 (preuzeto 1. 8. 2020.)
Zavod za javno zdravstvo dubrovačko-neretvanske županije: Zablude i činjenice o samoubojstvu (https://www.zzjzdnz.hr/hr/zdravlje/mentalno-zdravlje/484, preuzeto 1. 8. 2020.)

Povratak na novosti